1826 Masons in Serbia Montenegro Masonic Serbian Occult Original Manuscript from 1826 with Masonic Simbols Start Price USD 2,000.00 Current Price USD 2,000.00 Time Left - Bid Count 0 Buy It Now Price - Reserve Price - Start Time Saturday, August 30, 2008 End Time Tuesday, September 09, 2008 Location Sulmona See more about '1826 Masons in Serbia Montenegro Masonic Serbian Occult' Description                     Originalni rukopis iz 1826. godine sa masonskim pečatom Popa Eftimija (Jeftimija) Sabljičića iz sela Ratiševina, blizu Herceg Novog - Crna Gora.Original Manuscript from 1826 with a masonic simbols that belongs to priest Eftimije Sablicic from village Ratisevina near city Herceg-Novi in Montenegro.Family Sablicic (in english mean "Sword") belong to the oldest montenegrin families and with big influences. As you can see at this document they was also part of the masonic order.In the text below we will show you couple of historic sources who talks about this mistic family and that they was very important people of their time, not only in area of Balkan, also much wider. For example, Vlado Sablicic was Admiral of Garibaldi and one of persons very close to him. He was buried in Genoa under the name translated in italian: "Spadolini" (mean "Sword" in english).text in serbian languageSabličići ili Sabljičići pripadaju jednoj od starih i veoma uticajnih crnogorskih porodica.  Po pečatu na ovom dokumentu može se zaključiti da su bili i pripadnici masonske lože. U daljem tekstu ćemo Vam prikazati nekoliko istorijskih izvora o ovoj mističnoj porodici, koji nedvosmisleno ukazuju da su u pitanju bili veoma značajni ljudi svog vremena i to ne samo na ovim prostorima već i šire, i da je veoma lako izvući paralelu o njihovim vezama sa masonskim pokretom. Uživajte u čitanju! U Katastru iz 1704. godine spominje se: "u 18. vijeku najviši značaj za život sela Ratiševina nosi rod Sabljičića koji daju sveštenike i glavare", zatim u nastavku: Nota o(d) kuća i lazina za koje se decima ne plaća Selo Ratiševina, zemlje nema ko(j)a nije infešena nego četiri kanapa to je bilo Mijata Savića i Vida Markova onomadne su doveli čeljad kako nijesu mogli živlet pake ste vratili opet drugo se naodi u Nikole Radovića biće kanap zemlje to nije infešćeno u Damjana Bačanovića biće kvarat zemlje drugo u našem selu kuće bez živca nema odista kako će se nać i življeti ne moremo nego se s Turcima nagađamo i oremo njiove baštine i plaćamo na konfinu Ja knez Draško Sabljičić sjedočim za Ratiševinu po zakletvi ...U knjizi "Svetouspenski manastir Savina u Meljinama kod Herceg Novog" se takođe pominju Sabljičići u značajnom kontekstu:"...U aprilu 1788. godine stigla je jedna velika obaveza Topaljske opštine manastiru Savina. U tome času, opština je priznala dugovanje prema Savini u visini od stošesnaest cekina u zlatu a koje je primila 1745. godine kada je skupa sa Risanskom opštinom učinila zajam ... trijem monastirima časnjejšijema Kerke, Krupe i Dragović za sumu u sve cekina u zlatu tri stotine i pedeset kako u pismu = 18 = agusta 1745 ispoviđeno. Potvrdu o dugovanju je potpisao kapetan topaljski Jovo Sabljičić iz Ratiševine. Pomoću ovoga dokumenta može se učiniti konačna ocjena uloge manastira Savina koja se nije jasno vidjela iz dokumenta koji se ovdje pominje, a koji smo pružili ranije. U svakom slučaju u pitanju je dosta visoka suma novca..."............................................................................................"...Za mloge potrebe, u ... (tr) zlikosti, iz ... (tr) i počinka ot našega sveštenstva i monastira; Bii skupljeno za taj uzrok, ot prečestnjejšega Gospodina oca arhimandrita atarješine istoga monastira, i učinjen monastirski dogovor na dan, 15 januarija 1775. more. veneto. po črečeski. Bii odlučeno jedinokupno uglavljeno s punijem odvjetom....Daniil Joanorajović arhimandrit savinski potverđujem. jeromonah Inokentii Dabovič kako više. jeromonah Visarion Sablićić kako više. jeromonah Dionisii Vladojević kako više. jeromonah Isaija Sotojković potverđujem. Nikanor Bogetić potverđujem. Gerasim Ilič jeromonah potverđujem. Simeon jeromonah potverđujem. Stefan Avramovič diakon potverđujem. Nektarije Milinovič diakon potverđujem...""...Zato čujući da je bolan ali se do sada i prestavio, za to đelo ovu dopuštamo na pitanje bratije više rečenoga manastira da se može služiti isti Dabović đe i kad bi mu potrebovalo u našin i pročaja. I za uvjerenije podpisujemo se, i postavljamo naš pečat bratinski i pročaja. S Tople država Novska na 16: novembra 1773 po serbski. Marko Ožegović kapetan od komunitadi. Matije Mirkovič suđa od komunitadi. Sava Laketić suđa od komunitadi. Jovo Sabljičić suđa od komunitadi. Božo Zlokov suđa od komunitadi. Niko Mirković kancalijer od komunitadi...""...Danila: Teodosija: Inokentija: Srafima Visariona Antonija Nikanora Dionisija; Lik đakon Jovana: Stefana: Gerasima. Simeona. Matteja Luku Jakova Vasilija, Makrinu, Petra Vukolaja Martu, Ljeto Gospodnje 1720. go/da/ Vjedomo budi kade prideoce Serafim v bratstvom. 1738 Ratiševina Sabljičić...""...Marija pokojnoga Jovana Kosića iz Tople, načinila je u kući pokojnog Sima Tomaševića oporuku, 26 novembra 1789., kojom se sjetila manastira. U drugome kapitulu stoji: Drugo naređuje i zapovjeda kad se bude slučiti njezina samert, da se njeno tjelo pogrebe cerkve Sveto Juspenske Presvete Bogorodice u monastir na Savinu, i učini opjelo i pametotvorenije po načinu. Treće zapovjeda i naređuje da se ima dat u cerkvu Svetago Voznesenija na Toplu cekina četiri – 4. 5 Peto zapovjeda i naređuje da se ima dati u monastir na Savinu za njen vječni spomen u pomoć nove cerkve cekina dvadeset – 20. 6 Šesto zapovjeda i naređuje za njene pavte sreberne s kanicom, i fjube velike srebrene bernjice, i pendin, i dva perstena sve od zlata, i ovo ostavlja sve u cerkvu Djeve Bogorodice na Savinu za njen spomen – ... 8 Zapovjeda što ima njeno u Marka Matkovića uz Glavića cekina dva – 2 – i libara – 37 = ovo sve da ima dati Marko u cerkvu Svete Gospođe na Savinu. 9 Zapovjeda i naređuje za njezine prokaratore sverhu svijeh gornjijeh njenijeh oduluka (!) i naredba obslužitelji gospodina Danila Joanorajovića arhimandrita savvinskoga, i gospodina popa Mihaila Sabljičića...""...U devedesetim godinama, javlja se u presudama toga vremena obaveza da pored uobičajenih davanja okrivljenih Sabornoj crkvi Svetoga Voznesenija Hristova u Toploj, aldomi Svetoga Jeronima u gradu, dava i manastiru Savina. U presudi u sporu ortaka Joka Sabljičića, Todora Čuke, Jova Pantova i Koste Tušupa, stoji prijetnja eventualnim neposlušnicima da daju svijeća voštanije litara šest u manastir na Savinu..."Sabljičići nisu ostavili traga samo na ovim prostorima već i kao izvrsni ratnici na raznim evropskim ratištima: KAKO JE VladO SabljiČiĆ POSTAO... garibaldijev admiral Bitke su vođene na kopnu protiv Burbonaca, a na moru protiv napuljske flote. Ni Garibaldi nije znao gdje mu je tada mogao biti korisniji Vlado Sabljičić. Čas ga je slao na svoje brodove da odvlači vatru i ometa akcije napuljske flote, čas ga je povlačio da komanduje napadima na tvrđave. Nakon tri mjeseca teških borbi, čitava Sicilija je bila u Garibaldijevim rukama. Od ranije interesovalo me kako je došlo do podrške Garibaldija hercegovačkom ustanku? Otkud to da je otac savremene Italije bio toliko privržen Hercegovini? Da ništa pod kapom nebeskom nije slučajno, pokazuje rad Vaska Kostić pod naslovom Podvizi Bokelja van Boke. Jedno poglavlje objašnjava čitav niz paralelnih procesa i dodirnih tačaka između italijanskog revolucionarnog pokreta pod vođstvom Macinija i Garibaldija i onog što se na tom istom evropskom tlu događalo u okviru Osmanskog carstva, i to baš u Hercegovini... Da nije bilo bokeljskih pomoroca, možda se Garibaldi nikad tako duboko i tako angaovano ne bi uključio u rješavanje balkanskog pitanja. Ta veza, pročitaćete u ovom tekstu, započela je u Južnoj Americi, nastavila se u Italiji, i okončala u hercegovačkim brdima... - Kada su pravoslavni Bokelji priskakali u pomoć Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini i Grčkoj - citiram dalje Kostića - moglo se protumačiti da je to bilo po liniji pravoslavlja. Što reći za njihovo priskakanje u pomoć Latinima? Za vrijeme Garibaldijevih revolucionarnih aktivnosti u Južnoj Americi (1836-1846. g.) i u italijanskim građanskim ratovima za ujedinjenje (1848-1849. i 1859-1860. g.) bilo je Bokelja uz Garibaldija. Čak i u austrijsko - italijanskom ratu (1866. g.) Bokelji su bili na strani Garibaldija iako su bili austrijski podanici. Naravno ne svi. Kroz raznu literaturu mogu se pronaći imena nekih Bokelja koji su aktivno pomagali Garibaldija, ali svega njih desetak. To je znatno manje nego što ih je bilo. Istoriografija registruje samo istaknute ličnosti, a obične ljude, vojnike, mornare, zanemaruje. U dalekoj Argentini, upravo u vrijeme Garibaldijevih aktivnosti, našao se priličan broj bokeljskih brodova. Tada su Bokelji davali veliki doprinos stvaranju ne samo argentinske nego i drugih mornarica latinoameričkih država. Uporedo su stvarane i trgovačke i ratne mornarice. Bilo je tamo i Italijana, a u tuđini su Bokelji i Italijani bili bliski - prve komšije iz dalekog zavičaja. Po buntovničkom raspoloženju i borbenosti, Bokelji su mnogo poznatiji od Italijana. Nije čudo što se Garibaldi često oslanjao više na Bokelje nego na svoje zemljake. Punih deset godina u Latinskoj Americi Garibaldi se oslanjao na Bokelje u prebacivanju revolucionara sa jednog na drugo revolucionarno žarište. Tu nije riječ samo o pomorskim kapetanima nego i o njihovim brodovima i posadama, koje nisu bile sačinjene samo od vještih pomoraca nego i od srčanih boraca. Iz daleke Latinske Amerike malo je stiglo podataka o djelima i pravim imenima Bokelja koji su bili na strani Garibaldija. Tada Garibaldi još nije bio proslavljeni nacionalni heroj. Smatran je buntovnikom, razbojnikom, gusarom. Ko je bio uz njega, bio je kao i on. Zato su neki pomorski kapetani krili svoje pravo ime i ime svoga broda, a plovili su pod raznim zastavama. Neka imena su italijanizirana, pa se tako pominju. Neki brodovi sa bokeljskim posadama i nisu bili bokeljski nego ih je Garibaldi rekvirirao. U svakom slučaju, ne može se govoriti o pojedincima, ili o "desetak" Bokelja koji su se borili uz Garibaldija nego o stotinama. Bokelja je bilo i u najužem krugu Garibaldijevih saradnika i savjetnika. Uglavnom su bili pravoslavci. Može izgledati čudno da italijanaški orijentisani katolici iz Boke nisu priskakali u pomoć Italijanima i latinoameričkim revolucionarima. U mnogim prilikama katolici iz Boke su se pokazali kao praktičari koji gledaju svoju korist, ne vole ratne rizike, većinom su bili lojalni podanici Austrije i konzervativni, što se nije uklapalo u revolucionarne aktivnosti. Iako se ne znaju detalji o učešću Bokelja u aktivnostima Garibaldija u Latinskoj Americi, dovoljno je što se zna da tamo nisu bili Bokelji manje zastupljeni nego kad su te aktivnosti prenesene u Italiju. Već u početku rata za ujedinjenje Italije, Garibaldi je obnovio svoje veze i poznanstva sa bokeljskim pomorskim kapetanima. Bokeljski brodovi su prednjačili i u prebacivanju Garibaldijeve dobrovoljačke legije iz Argentine na Siciliju. Konvoj je predvodio kapetan Bogdan Poznanović iz Herceg-Novog, kao najbolji poznavalac plovnih puteva, navigacije i ćudi okeana. Kapetan Vladimir Sabljičić iz Herceg-Novog tada je započeo karijeru u italijanskoj mornarici, u kojoj će ostati do kraja života. Prevoznici Garibaldinaca su bili Barba Spiridone i Barba Đovani. Tako su nazivali pomorske kapetane braću Barbiće, Špira i Jovana, iz Krtola. Ime kapetan Sambeli je, u stvari italijanizirano prezime Zambelić iz Luštice u čijoj kući je bilo i trofeja za uspomenu iz Garibaldijevih bitaka. Iz iste kuće je kasniji proslavljeni svjetski istraživač kapetan Petar Zambelić. Osim onih pomoraca iz Boke koji su se priključili Garibaldiju iz patriotsko - internacionalističkih pobuda, bilo je i onih koji su u kasnijim bitkama angažovani uz naplatu za prevoz materijala i oružja. Taj posao je bio opasan, proganjan od ratnih mornarica niza zemalja, pa zato i dobro plaćen. Jedan od učesnika u tom poslu je bio patron - kapetan Niko Ilijin Lazarević iz Đenovića. Većina prevoznika takvih materijala je ostala bezimena, što je razumljivo. Pored onih koji su se iz jednih ili drugih razloga namjerno priključili Garibaldiju, bilo je i onih koji su se slučajno našli u vrtlogu događaja na strani italijanskih revolucionara. To se desilo Krtoljanima, pomorcu Joku Nikovom Kostiću i njegovom drugu Savu Đurišiću. Jake kolonije Srba iz Boke u Trstu i Veneciji organizovano su pomagale mnoge Garibaldijeve akcije, dajući značajan doprinos njegovim pobjedama. U vrijeme tih događaja Garibaldi je visoko cijenio tu pomoć. Vidi se to po tome što je Bokelje birao i postavljao na važne položaje. Kada je Srbima zaprijetila opasnost, Garibaldi je izražavao spremnost za vraćanje duga slanjem svojih garibaldinaca na naše južne obale. Na Cetinju kod knjaza Nikole bilo je više puta riječi o vezama sa Garibaldijem i o njegovoj spremnosti da pošalje dobrovoljce u Crnu Goru. Iza svakog takvog razgovora, Austrijanci su pojačavali kontrolu obale. Naročito su kontrolisali pristup Boki i bokeljske brodove, znajući za učešće Bokelja u saradnji sa Garibaldijem. To je pokazalo i da austrijski dostavljači obavljaju dobro svoj posao. Kada je zapoČeo austrijsko - italijanski rat, pozvan je Garibaldi da komanduje dobrovoljcima. Čim su čuli pod čijom će komandom biti, iskupila se velika masa dobrovoljaca. Garibaldi je sa svojim iskustvom bolje komandovao nego školovani generali. S obzirom na tijesne veze Garibaldija sa Bokeljima, Vitorio Emanuele II je došao do dobre zamisli. Tražio je saglasnost generalštaba da pošalje Garibaldija na naše Južno primorje, gdje bi sigurno prikupio dosta pristalica. Sa njima bi lakše mogao iznutra razoriti čak i takvu silu kao što je u ono vrijeme bila Austrija. Računalo se i na Srbe iz Bosne i Vojne krajine. Ideja nije realizovana jer su je odbacili italijanski prvaci na čelu sa šefom generalštaba, generalom Alfonsom La Marmorom. Plašili su se za svoje pozicije jer nisu znali gdje bi se ta sila mogla okrenuti nakon rušenja Austrije. Garibaldija su iskorišćavali, ali mu nikada nisu mnogo vjerovali. Ravno deset godina nakon kratkotrajnog austrijsko - italijanskog rata, ostvarila se Garibaldijeva želja. Žarko je želio da pošalje makar i simbolične snage svojih proslavljenih "crvenih marama" u naše krajeve, i to preko Boke. Bilo je to u doba hercegovačkog ustanka poznatog kao "Nevesinjska puška ". Garibaldijevi dobrovoljci su se prebacivali do skrovitih luštičkih uvala uglavnom luštičkim i krtoljskim brodovima. Wihovi kapetani su imali odavno razrađene i sigurne punktove za krijumčarenje i potplaćene kontrolore. Sa Luštičkog poluostrva dobrovoljci su prebacivani na suprotnu obalu, pa preko Sutorine prelazili u Hercegovinu uz pomoć Bokelja vodiča. Ne zna se koliko je Garibaldinaca učestvovalo u hercegovačkom ustanku. Nekoliko četa se provuklo kroz Boku bez problema. Samo jedna četa od 40 Garibaldinaca je otkrivena i razoružana od strane austrijske vojske. Na proteste knjaza Nikole, propuštena je, ali ne u Hercegovinu nego u Crnu Goru. Jedna četa sa njihovim brodom greškom je pristala uz dubrovačke obale. Odmah je prokazana i onemogućena. Oni koji su se borili, zahvaljujući zaštiti Bokelja svi su preživjeli. Nakon okončanja borbi istim putem su se vratili, znači, brodovima bokeljskih pravoslavaca. Učešće Bokelja u Garibaldijevim akcijama nije dobilo odgovarajuće mjesto u istoriografiji i zbog Garibaldijeve zaboravnosti. U svojim memoarima on je više isticao Italijane, što je i razumljivo. Utoliko prije što je borbe vodio pod parolom: "Stranieri fuori!" (Stranci napolje!). Napolje čak i iz italijanske istoriografije. Poznato je da su značajan doprinos protjerivanju Turaka iz Herceg-Novog 1687. g. dali Bokelji i Crnogorci. Učešće Hercegovaca se rijetko gdje pominje. Međutim, pokazanim požrtvovanjem i hrabrošću izvojevali su pravo da nasele hercegnovsku okolinu, ne samo učesnici u borbama nego i druge izbjeglice. Najveća seoba Hercegovaca u Boku je bila pod vođstvom mitropolita Savatija Qubibratića. Srpske porodice su morale napustiti svoja ognjišta upravo zato što su njihovi muškarci, iako turski podanici, učestvovali u borbama protiv Turaka. Među hercegovačkim porodicama koje su naselile područje Topla - Igalo, bili su i Sabljičići iz Korjenice. Da su od starina bili junaci, to im i prezime govori. Wima nije bilo teško da se preobrate od kopnenih u pomorske junake. Kao većina Hercegovaca doseljenih u Boku, i Sabljičići su bili prvo pomorski hajduci ili korsari - neka vrsta legalnih gusara podržavanih od mletačkih vlasti. Oni koji su imali sreću da prežive postali su imućni. Potomci su im sa svojim brodovima čestito poslovali i sve veći ugled sticali. Neki od njih su postali i najugledniji Topljani. Jakov Sabljičić se u dokumentima pominje kao načelnik opštine 1783, a Joko Sabljičić pet godina kasnije. Oni su bili i pomorski kapetani, ali ne samo oni. Bilo je više Sabljičića istaknutih pomoraca, među kojima se pominju i dva Vladimira. Zbog istih imena i prezimena, iste profesije i istog mjesta smrti, često ih brkaju. Kapetan Vladimir Sabljičić, koji je 1801. g. poginuo u jednoj pomorskoj bici kod đenove, nije mogao biti Garibaldijev saradnik, jer se Garibaldi 1807. g. rodio. To je mogao biti samo njegov istoimeni unuk (po majci unuk V. Katića), takođe pomorski kapetan kojemu je bilo suđeno, kao i djedu mu, da ostavi svoje kosti u Đenovi. Ovo je priča o njemu. Rođenje Vladimira Vlada Sabljičića (mlađeg) poklapa se sa početkom Garibaldijevih revolucionarnih aktivnosti u Latinskoj Americi. Te aktivnosti su potrajale tako dugo da se i mali Vlado našao u njihovom vrtlogu. Bukvalno, rastao je sa Garibaldijevom revolucijom. Kao "pikolo" na brodu, kojim su prevoženi Garibaldijevi legionari po Latinskoj Americi, imao je prilike da vidi i Garibaldija. Vlado je bio i na jednom od brodova koji su prevozili garibaldince u prvom pohodu na Siciliju. Tokom dugog putovanja, Garibaldi je prelazio sa broda na brod da razgovara sa legionarima i priprema ih za buduće bitke. Nije mu moglo promaći da ne primijeti mladog Vlada Sabljičića. On je toliko bio oduševljen Garibaldijem, da se stalno motao oko njega. Bitke po Italiji su vođene sa promjenjivom srećom, prekidane i ponovo započinjane. Vodile su se i na moru i na kopnu, često i podalje od obale. Zato Garibaldiju brodovi nisu bili stalno potrebni. Ako mu na kopnu nisu bili potrebni brodovi, dobro su mu došli mladi i izdržljivi oficiri, makar i pomorski. Važno je da su se dobro snalazili i u borbama na kopnu. Vladu Sabljičiću su i preci bili i kopneni i pomorski junaci, pa se i on jednako dobro snalazio u bilo kojoj vrsti bitaka. Oficir sa pomorskim znanjima Garibaldiju je značio više od ostalih oficira. Brodove je bilo lakše rekvirirati, od potrebe do potrebe, nego odmah za njih obezbjediti sposobne i odane zapovjednike. Pomorski kapetani Italijani klasno su pripadali buržoaziji, pa ih nisu oduševljavale revolucionarne aktivnosti. Malo je i običnih pomoraca Italijana bilo voljno da napušta brodove i odlazi u šume kada Garibaldiju brodovi nisu više bili potrebni. Garibaldi je i prije stasavanja Vlada Sabljičića imao oko sebe Bokelje, pa je rado uz sebe gledao i mladog Vlada. Vlado je započeo karijeru kao, vjerovatno, najmlađi garibaldinac - pomorac. Brzo je napredovao i postao zapovjednik brodova, odnosno pomorski kapetan. Jednom prilikom Garibaldi mu je povjerio da predvodi čitav konvoj manjih brodova. Tada su ga nazvali "Garibaldijevim admiralom". Borbe u ratu za ujedinjenje Italije počele su na Siciliji, dolaskom Garibaldijevih legija iz Južne Amerike. Sticajem okolnosti, u tim bitkama se našao kao početnik i Vlado Sabljičić. Na Siciliji su vođene i odlučujuće bitke, ali 12 godina kasnije, na kraju rata za ujedinjenje Italije. I u tim bitkama se našao, ne sticajem okolnosti, nego svojom voljom, i Vlado Sabljičić, kao iskusan oficir, prošavši praktične ratne škole i na moru i na kopnu. Kroz te škole je prošao širom Italije od prvog do posljednjeg pohoda na Siciliju. I tada je bio po godinama među najmlađim, ako ne i najmlađi Garibaldijev oficir. Nije čudo što ga je podupirao njegov zemljak, a Garibaldijev ađutant, Eugen Popović. U bitkama za Palermo posljednje godine rata za ujedinjenje Italije vođene su najogorčenije bitke. Svakome je bilo jasno da se tada, i baš tu, odlučuje o ishodu rata. Bitke su vođene na kopnu protiv Burbonaca, a na moru protiv napuljske flote. Ni Garibaldi nije znao gdje mu je tada mogao biti korisniji Vlado Sabljičić. Čas ga je slao na svoje brodove da odvlači vatru i ometa akcije napuljske flote, čas ga je povlačio da komanduje napadima na tvrđave. Nakon tri mjeseca teških borbi, čitava Sicilija je bila u Garibaldijevim rukama. Bilo je to doba kada su bile slabe tehničke veze, a trebalo je povezivati i koordinirati akcije u čitavoj Italiji. Najefikasnije, ali i najsporije, bile su kurirske veze. Najvažnija kurirska, izaslanička, u povratku i predvodnička misija koju je Vlado Sabljičić obavio, uslijedila je pri kraju borbi za Siciliju. On je isplovio iz Palerma za Ćenovu. Pijemonteškoj vladi je podrobno objasnio situaciju i naveo je da se odluči na hrabri korak kojeg je do tada izbjegavala. Za kratko vrijeme su prikupljene i naoružane dobrovoljačke čete pod komandom Medičija i Kozenca i poslate Garibaldiju u pomoć, zajedno sa drugim ratnim materijalom. Konvoj brodova je ka Siciliji predvodio kapetan Vlado Sabljičić i uspješno doveo, uprkos blokadi napuljske flote, koja je još trajala................................... ITALIJANI GA NISU ZABORAVILI Prelaz Mesinskog kanala je za italijansku istoriju samo detalj ne naročito važan u mnoštvu značajnijih bitaka i događaja tokom više od jedne decenije ratovanja za ujedinjenje Italije - zaključio je Vasko Kostić u svom radu Podvizi Bokelja van Boke. Za Vlada Sabljičića je bio itekako važan. Wemu je Garibaldi povjerio ključni koordinatorski dio složenih operativnih poslova koje je trebalo obaviti u vrlo kratkom vremenu. Zadatak mu je bio i obezbjeđenje dovoljno plovila i neutralisanje odbrane sa obala Kalabrije. Drugi bi se uhvatili za glavu pred takvim zadatkom sa rokom "odmah". Za kapetana Vlada Sabljičića to nije bio naročiti problem. Trupe su uspješno prebačene kao da su pripreme potrajale mjesecima. U redovima Burbonaca i njihovih italijanskih pristalica, protivnika ujedinjenja, nastalo je rasulo, ali je ipak trebalo dosta snaga Garibaldiju za čišćenja ostataka neprijatelja. Sa malom grupom odabranih oficira, Garibaldi se neustrašivo uputio pravo ka Napulju, uporištu svojih protivnika. Narod mu nije bio neprijatelj, pa su Garibaldinci dočekani sa ovacijama i neviđenim veseljem. Učesnik tog Garibaldijevog trijumfalnog marša je zasluženo bio i kapetan Vlado Sabljičić. Ostao je u italijanskoj ratnoj mornarici kao kapetan fregate. Umro je relativno mlad, godinu dana prije Garibaldija. Sahranjen je u Đenovi uz najviše vojne počasti. Italijani ga nisu zaboravili, samo što ga negdje pominju originalnim prezimenom, a negdje u prevodu, "Spadolini". Place a Bid!